Hafez al-Asad

Hafez al-Asad
Hafez al-Asad

Hafez al-Asad 1987. godine


Predsjednik Sirije
Mandat
12. ožujka 1971. – 10. lipnja 2000.
Prethodnik Ahmad al-Khatib
Nasljednik Abdul Halim Kadam (v. d.)

Predsjednik vlade Sirije
Mandat
21. studenog 1970. – 3. travnja 1971.
Predsjednik Ahmad al-Khatib
Prethodnik  Nureddin al-Atassi
Nasljednik Abdul Rahman Kleifawi

Tajnik sirijske frakcije Baasističke stranke
Mandat
21. studenog 1970. – 10. lipnja 2000.
Prethodnik  Nureddin al-Atassi
Nasljednik Bašar al-Asad

Rođenje 6. listopada 1930.
Smrt 10. lipnja 2000.
Politička stranka Baasistička stranka (sirijska frakcija)
Zanimanje Političar

Hafez al-Asad (6. listopada 1930.10. lipnja 2000.), sirijski državnik, premijer Sirije od 1970. do 1971. i predsjednik Sirije od 1971. do 2000. godine.

Asad je bio na vlasti gotovo tri desetljeća, duže od bilo koga ranije u Siriji. Prije no što je došao na vlast, u Siriji je bilo mnogo državnih udara i protu-udara, dok je Asad uspostavio stabilnu i centralizirnu vlast, pretvarajući tako Siriju iz vrlo slabe i ranjive u jaku, stabilnu državu. Štoviše, Asad je pretvorio Siriju iz objekta susjednih zemalja u regionalnu silu, utječući na mnoge države u susjedstvu, regiji i šire. Njegova je vladavina donijela i unutarnje promjene, Ustav iz 1973. godine, koji je jamčio ženama jednak položaj u društvu. Asad također ulaže trud u industrijalizaciju, a otvara Siriju i stranome tržištu. Za njegove vladavine otkrivena je nafta, a dio prihoda se počinje ulagati u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo, pismenost i urbanu gradnju.

Biografija

Rani život i karijera

Asad je rođen u siromašnoj alavitskoj obitelji na sjeveru Sirije u selu Kardaha. Kao tinejdžer je postao član Baasističke stranke koju je karakterizirao panarabizam i socijalizam. Bio je odličan učenik i dobio je mnogo pohvala, a istovremeno je postao vrlo važan u stranci. Pridružuje se Sirijskom bojnom zrakoplovstvu koje je, kada se on pridružio 1950. godine, bilo tek u začeću. Pokazao se kao vrstan pilot.

Još kao časnik zrakoplovstva, postao je članom vodstva baasističke frakcije u vojsci. Postaje ministar obrane nakon baasističkog državnog udara 1966. godine. Kao ministar obrane izgrađuje snažnu bazu koja će mu pomoći da kasnije postane predsjednik. S ciljem da postane predsjednik, počinje raditi na dobivanju podrške od strane većinskih sunita. U studenome 1970. godine imenovan je predsjednikom vlade, a u veljači 1972. godine napušta vojsku. Kao predsjednik vlade sazvao je Sirijski parlament, a s ciljem da pokaže demokratičnost, uklapa više nacionalističkih i socijalističkih stranaka pod jednu krovnu organizaciju, Narodnu naprednu frontu. Ta ista fronta ga nominira za jedinog predsjedničkog kandidata, a u ožujku 1971. godine, na referendumu je postao i predsjednik s 99% glasova.

Predsjedništvo

Asad priključuje Siriju Federaciji Arapskih Republika u siječnju 1972. godine, zajedno s Egiptom i Libijom. U sklopu te Federacije, ratuje zajedno s Egiptom u ratu protiv Izraela 1973. godine, za vrijeme kojega je Sirijska vojska znatno osnažena i povećana. No, Egipat biva poražen i sklapa mir s Izraelom, što Asadu, kao arapskom nacionalistu, ne ide pod ruku, te se okreće zemljama u regiji s ciljem da osnaži arapski položaj i postavi Siriju kao vodeću arapsku državu. U početku uspijeva ostvariti dobre veze s Irakom, Jordanom i Palestinskom oslobodilačkom organizacijom, no te veze su se izjalovile nakon što je Irak pretendirao za vodećim položajem i nakon što je Jordan postao blizak Izraelu. Asad je također uključio Siriju u Libanonski građanski rat, gdje je ostvario uspjeh ostavivši visok utjecaj Sirije u toj državi. Nakon Islamske revolucije u Iranu, Asad se počinje zbližavati s Teheranom, vidjevši u Iranu velikog strateškog saveznika protiv regionalnih suparnika. Sirija je 1980-ih bila među rijetkim državama koje su podržavale Iran tokom rata protiv Iraka.

Najveći domaći neprijatelj Asada bila je organizacija Muslimansko bratstvo. Ta ista organizacija se protivila Asadovom Ustavu iz 1973. godine koji je jamčio jednakost žena u društvu i dopuštao pripadnicima bilo koje vjere da postanu predsjednici Sirije. Nakon žestokog prosvjeda Muslimanskog bratstva, Asad ipak pristaje na uvjet da predsjednik mora biti musliman, no kritizira "primitivno shvaćanje islama". Godine 1982. Muslimanska braća dižu pobunu protiv Asada. Ustanak je na kraju ugušen u njegovom žarištu Hami, a Muslimansko bratstvo je bilo pod snažnom represijom.

Smrt i pogreb

Asad je umro od srčanog udara u lipnju 2000. godine. Pokopan je u rodnom mjestu.

Hafez al-Asad na Wikimedijinoj ostavi
  • p
  • r
  • u
Ličnosti Hladnog rata
Primarni sudionici: NATO   Varšavski pakt   Pokret nesvrstanih
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Države
Primarni vođe
Ostali
Sovjetski Savez Sovjetski Savez
Primarni vođe
Ostali
Evropa

Ujedinjeno Kraljevstvo Winston Churchill  Ujedinjeno Kraljevstvo Clement Attlee  Ujedinjeno Kraljevstvo Anthony Eden  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Macmillan  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Wilson  Ujedinjeno Kraljevstvo Margaret Thatcher  Francuska Charles de Gaulle  Francuska Georges Pompidou  Francuska François Mitterrand  Francuska Robert Schuman  Francuska Jean Monnet  Njemačka Konrad Adenauer  Njemačka Willy Brandt  Njemačka Helmut Kohl  Italija Alcide De Gasperi  Italija Aldo Moro  Italija Giovanni Leone  Italija Giulio Andreotti  Italija Sandro Pertini  Irska Éamon de Valera  Irska Seán MacBride  Francisco Franco  Portugal António de Oliveira Salazar  Švedska Dag Hammarskjöld  Švedska Olof Palme  Norveška Trygve Lie  Belgija Paul-Henri Spaak  Austrija Kurt Waldheim  Vatikan Ivan XXIII.  Vatikan Pavao VI.  Vatikan Ivan Pavao II.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Josip Broz Tito  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Vladimir Bakarić  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Edvard Kardelj  Istočna Njemačka Walter Ulbricht  Istočna Njemačka Erich Honecker  Todor Živkov  Imre Nagy  János Kádár  Mátyás Rákosi  Miklós Németh  Nicolae Ceauşescu  Čehoslovačka Aleksandar Dubček  Čehoslovačka Gustáv Husák  Čehoslovačka Václav Havel  Enver Hoxha  Lech Wałęsa  Bolesław Bierut  Władysław Gomułka  Wojciech Jaruzelski

AzijaAfrikaAmerike

Kanada Lester B. Pearson  Kanada Pierre Trudeau  Kuba Fulgencio Batista  Kuba Fidel Castro  Kuba Che Guevara  Haiti François Duvalier  Haiti Jean-Claude Duvalier  Dominikanska Republika Rafael Trujillo  Trinidad i Tobago Ellis Clarke  Grenada Eric Gairy  Grenada Maurice Bishop  Kostarika José Figueres Ferrer  Kostarika Óscar Arias  Nikaragva Anastasio Somoza García  Nikaragva Anastasio Somoza Debayle  Nikaragva Daniel Ortega  Honduras Oswaldo López Arellano  Panama Omar Torrijos  Panama Manuel Noriega  Gvatemala Jacobo Arbenz Guzmán

Čile Salvador Allende  Čile Augusto Pinochet  Argentina Juan Perón  Argentina Arturo Illia  Argentina Isabel Perón  Argentina Jorge Rafael Videla  Brazil Getúlio Vargas  Brazil Juscelino Kubitschek  Brazil João Goulart  Brazil Humberto Castelo Branco  Brazil Ernesto Geisel  Venezuela Rómulo Betancourt  Bolivija Hernán Siles Zuazo  Bolivija Víctor Paz Estenssoro  Bolivija Alfredo Ovando Candía  Ekvador José María Velasco Ibarra  Ekvador Guillermo Rodríguez  Gvajana Arthur Chung  Kolumbija Gustavo Rojas Pinilla  Kolumbija Gabriel París Gordillo  Kolumbija Alfonso López Michelsen  Peru Manuel Prado y Ugarteche  Peru Fernando Belaúnde Terry  Peru Juan Velasco Alvarado  Peru Javier Pérez de Cuéllar  Paragvaj Alfredo Stroessner  Surinam Dési Bouterse  Urugvaj Jorge Pacheco Areco  Urugvaj Juan María Bordaberry  Urugvaj Julio María Sanguinetti