Radživ Gandhi

Radživ Gandi
Radživ Gandhi

Mandat(i)
6. Premijer Indije
31. oktobar 1984 - 2. decembar 1989
Prethodnik Indira Gandi
Naslednik V.P Sing
Biografija
Veroispovest Hinduizam
Politička partija Indijski nacionalni kongres
Supružnik Sonja Gandi
Potomstvo Rahul i Prijanka
Diploma sa Imperijalni koledž London
Triniti koledž u Kembridžu
uredi Pogledajte dokumentaciju šablona

Radživ Gandi (hindi: राजीव गाँधी; Bombaj, 20. avgust 1944 — Šriperumbudur, 21. maj 1991), predsednik vlade Indije (1984—1989) i sin Indire Gandi. Postao je najmlađi predsednik vlade u indijskoj istoriji.

Bio je profesionalni pilot pre nego što je postao političar. Oženio se Sonjom Gandi, koju je sreo na koledžu. Distancirao se od politike sve do smrti njegova brata 1980. Posle atentata na njegovu majku Indiru Gandi 1984. vođe Kongresne partije su ga ubedili da postane predsednik vlade. Te godine 1984. ostvario je veliku pobedu na izborima. Kao političar krenuo je da razmontira kvote, dozvole i tarife, koje su bile najveći izvor korupcije. Modernizovao je ekonomiju, telekomunikacije, obrazovanje i podsticao nauku. Poboljšao je odnose sa SAD. Indijske trupe je poslao u mirovnu misiju u Šri Lanku, ali to se loše završilo povlačenjem indijske vojske. Skandal sa Boforsima razbio je sliku o njemu kao nekorumpiranom političaru, pa je 1989. izgubio izbore. Ostao je vođa Kongresne stranke do 1991. Ubijen je tokom kampanje. Žena samoubica ga je ubila zbog njegova mešanja u sukob u Šri Lanki. Njegova žena Sonja Gandi postala je vođa Kongresne stranke 1998. i dovela je partiju do pobede 2004.

Detinjstvo i mladost

Rođen je u najčuvenijoj indijskoj porodici. Deda mu je bio Džavaharlal Nehru, prvi indijski predsednik vlade. Radživ i njegov brat su odrasli u Alahabadu i Delhiju i bili su odvojeni od majke. Radživ je na studije otišao u Englesku i pohađao je Imperijal Koledž i Kembridž, ali nije diplomirao. U Kembridžu je upoznao italijansku studentkinju Sonju Majno, sa kojom se oženio 1969. Radio je kao profesionalni pilot u Indijan erlajnsu. Nije pokazivao interes za politiku.

Ulazak u politiku

Kada mu je umro mlađi brat 1980. vršili su na njega pritisak da uće u politiku. Nakon dugog ubeđivanja od strane Indire Gandi pristao je da se kandiduje, pa 1981. postaje poslanik u indijskom parlamentu i politički savetnik Indire Gandi. Štampa je to kritikovala jer se time jačala uloga dinastije Nehru u indijskoj politici.

Predsednik vlade

Na Indiru Gandi je 31. oktobra 1984. izvršen atentat. Dvojica Sika telohranitelja su je ubila. Vođe Kongresne partije su ubedili Radživa da on postane novi predsednik vlade. Neki su ga kritikovali da nije učinio dovoljno da se zaustavi nasilje protiv Sika u kome je ubijeno 5.000 ljudi. Kada je preuzeo vlast zahtevao je od predsednika Zail Singa da se održe izbori. Tada su vladala jaka osećanja simpatije za Indiru Gandi, pa Radživ Gandi ostvaruje veliku pobedu na izborima. Vladina većina u parlamentu postaje najveća u indijskoj istoriji, a Radživ dobija apsolutnu kontrolu. Kao mlad političar oživio je nade Indijaca u iskorenjivanje korupcije. Počeo je voditi različitu politiku od socijalizma Indire Gandi. Poboljšao je odnose sa SAD. Kao političar krenuo je da razmontira kvote, dozvole i tarife, koje su bile najveći izvor korupcije. Modernizovao je ekonomiju, telekomunikacije, obrazovanje i podsticao nauku. Odobrio je pojačan pritisak na militantne skupine u Pendžabu. Postojale su mnoge optužbe grupa za ljudska prava da je policija pojačala kršenja ljudskih prava. Ali Radživ Gandi je uspeo da obuzda militante u Pendžabu. U Šri Lanki je neprekidno trajao sukob vlade i Tamilskih Tigrova, koji su etnički bliski Indijcima.

Indija i Šri Lanka su potpisali 30. jula 1987. mirovni ugovor. Radživ Gandi je krenuo da arbitrira izmeću Tamilskih Tigrova i vlade Šri Lanke. Prema odredbama ugovora iz 1987. Trebalo je da se Tamilski tigrovi razoružaju, a to je trebalo da izvede indijska vojska. Nepoverenje i nekoliko incidenata stvorilo je sukob indijskih vojnika i tamilskih tigrova. U tom sukobu je ubijeno preko hiljadu indijskih vojnika, a rastao je i pritisak i iz Šri Lanke i iz Indije da se Indija prestane mešati. Radživ Gandi je povukao vojsku i to je zapravo bio poraz indijske diplomatije i vojne taktike.

Skandal Bofors

Ministar finansija Višvanat Pratap Sing je otkrio kompromitirajuće detalje političke korupcije. Bio je prebačen u ministarstvo odbrane i tu je otkrio skandal Bofors. Švedska kompanija Bofors je preko jednog italijanskog biznismena i Gandijevog prijatelja isplatila desetke miliona dolara da bi ministarstvo odbrane kupilo njene topove. Kada je otkriven skandal V. P. Singa otpuštaju, ali on postaje jako popularan. Tim skandalom, a i kasnijim istraživanjima razbijena je slika o Radživu Gandiju kao nekorumpiranom političaru. Smatralo se da je i on uključen u taj skandal. Opozicija se osetila osnažena tim skandalom, pa se ujedinjuje kao Džanata Dol koalicija i na izborima 1989. pobeđuju Kongresnu partiju Radživa Gandija. Višvanat Pratap Sing sa Džanata Dol, te uz podršku nekih drugih partija formira vladu. Radživ Gandi postaje vođa opozicije. Unutar Džanata Dol koalicije došlo je do nesuglasica, pa se već 1990 menja predsednik vlade, a 1991. se raspisuju novi izbori.

Atentat

Mozaik na mestu Gandijevog ubistva

Radživ Gandi je ubijen 21. maja 1991. tokom predizborne kampanje u Tamil Nadu. Atentat je izveo samoubica, za koga se sumnja da je bio povezan sa Tamilskim tigrovima. Indijski sud je 1998. osudio 26 osoba za učešće u zaveri da se ubije Gandi. Oni su hteli sprečiti da Radživ Gandi ponovo postane predsednik vlade. Namera je bila da se spreči da indijska vojska ponovo dođe u Šri Lanku. Smrt Radživa Gandija dovodi Kongresnu partiju ponovo na vlast 1991.


Spoljašnje veze

Radživ Gandhi na Wikimedijinoj ostavi
  • p
  • r
  • u
Indija Premijeri Indije
Amblem Indije
  • p
  • r
  • u
Ličnosti Hladnog rata
Primarni sudionici: NATO   Varšavski pakt   Pokret nesvrstanih
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Države
Primarni vođe
Ostali
Sovjetski Savez Sovjetski Savez
Primarni vođe
Ostali
Evropa

Ujedinjeno Kraljevstvo Winston Churchill  Ujedinjeno Kraljevstvo Clement Attlee  Ujedinjeno Kraljevstvo Anthony Eden  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Macmillan  Ujedinjeno Kraljevstvo Harold Wilson  Ujedinjeno Kraljevstvo Margaret Thatcher  Francuska Charles de Gaulle  Francuska Georges Pompidou  Francuska François Mitterrand  Francuska Robert Schuman  Francuska Jean Monnet  Njemačka Konrad Adenauer  Njemačka Willy Brandt  Njemačka Helmut Kohl  Italija Alcide De Gasperi  Italija Aldo Moro  Italija Giovanni Leone  Italija Giulio Andreotti  Italija Sandro Pertini  Irska Éamon de Valera  Irska Seán MacBride  Francisco Franco  Portugal António de Oliveira Salazar  Švedska Dag Hammarskjöld  Švedska Olof Palme  Norveška Trygve Lie  Belgija Paul-Henri Spaak  Austrija Kurt Waldheim  Vatikan Ivan XXIII.  Vatikan Pavao VI.  Vatikan Ivan Pavao II.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Josip Broz Tito  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Vladimir Bakarić  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Edvard Kardelj  Istočna Njemačka Walter Ulbricht  Istočna Njemačka Erich Honecker  Todor Živkov  Imre Nagy  János Kádár  Mátyás Rákosi  Miklós Németh  Nicolae Ceauşescu  Čehoslovačka Aleksandar Dubček  Čehoslovačka Gustáv Husák  Čehoslovačka Václav Havel  Enver Hoxha  Lech Wałęsa  Bolesław Bierut  Władysław Gomułka  Wojciech Jaruzelski

Azija
Afrika
Amerike

Kanada Lester B. Pearson  Kanada Pierre Trudeau  Kuba Fulgencio Batista  Kuba Fidel Castro  Kuba Che Guevara  Haiti François Duvalier  Haiti Jean-Claude Duvalier  Dominikanska Republika Rafael Trujillo  Trinidad i Tobago Ellis Clarke  Grenada Eric Gairy  Grenada Maurice Bishop  Kostarika José Figueres Ferrer  Kostarika Óscar Arias  Nikaragva Anastasio Somoza García  Nikaragva Anastasio Somoza Debayle  Nikaragva Daniel Ortega  Honduras Oswaldo López Arellano  Panama Omar Torrijos  Panama Manuel Noriega  Gvatemala Jacobo Arbenz Guzmán

Čile Salvador Allende  Čile Augusto Pinochet  Argentina Juan Perón  Argentina Arturo Illia  Argentina Isabel Perón  Argentina Jorge Rafael Videla  Brazil Getúlio Vargas  Brazil Juscelino Kubitschek  Brazil João Goulart  Brazil Humberto Castelo Branco  Brazil Ernesto Geisel  Venezuela Rómulo Betancourt  Bolivija Hernán Siles Zuazo  Bolivija Víctor Paz Estenssoro  Bolivija Alfredo Ovando Candía  Ekvador José María Velasco Ibarra  Ekvador Guillermo Rodríguez  Gvajana Arthur Chung  Kolumbija Gustavo Rojas Pinilla  Kolumbija Gabriel París Gordillo  Kolumbija Alfonso López Michelsen  Peru Manuel Prado y Ugarteche  Peru Fernando Belaúnde Terry  Peru Juan Velasco Alvarado  Peru Javier Pérez de Cuéllar  Paragvaj Alfredo Stroessner  Surinam Dési Bouterse  Urugvaj Jorge Pacheco Areco  Urugvaj Juan María Bordaberry  Urugvaj Julio María Sanguinetti